Kada kažem tijelo, prvo pomislim na svoje. A kada u misli prizovem neka druga tijela, nepozvano mi bljesnu slike “savršenih” tijela s naslovnica, reklama i reelova, ženskih, muških, mladih, nasmiješenih, zategnutih tijela. Iziritirana jer spontano imaginiram tijela koje nam društvo uporno podvaljuje kao normu i ideal, moram napraviti određeni napor da odbacim njihov pritisak i zamislim drugija tijela, ona obično nesavršena, ali i ona koja ne vidim često, ni u medijima, ni u stvarnosti: tijela koja se ne uklapaju, tijela onkraj.

Iza ugla ili retka uvijek nas vreba zamka da svoja tijela doživimo kao nešto samo naše, intimno ili “prirodno”, zanemarujući u kojoj ih mjeri pravila i pretpostavke društva oblikuju, utječu na naše ponašanje, prihvaćenost ili sigurnost. Predstave koje ćete gledati raskrivaju ove konstrukte i osvjetljavaju različite aspekte nekih tijela i seksualnosti – onih normativnih i onih koja normama izmiču, onih koja su privilegirana i koja su potlačena, koja su slobodna i koja su ugrožena. Odabrani radovi prigrljuju tijela u otporu i emancipaciji od često nasilnih političkih i patrijarhalnih okvira, kreirajući prostor gdje, barem u kazalištu, (p)ostaju nepokorena.

Festival otvara predstava (muš)kost u grlu srpskog suvremenog plesača i autora Miloša Janjića u kojoj pet mladića različitih seksualnih identiteta i izvođačkih praksi iznosi vlastita iskustva i poglede na muškost i posljedice koje ona ima za suvremeno društvo, vadeći nam patrijarhalnu kost iz grla u dirljivoj kazališnoj gesti alternativne, nježne muškosti. Karizmatični dvojac iz Slovenije Uroš Kaurin i Vito Weis u svom nastavku Heroj 4.0 – Business as usual herojski će se uhvatiti u koštac s činjenicom vremena (izvedbe) koje prolazi i istječe i uzeti ga za predmet ludičke igre, a ako zaključimo da nam se vrijeme provedeno zajedno “isplatilo”, znat će da su napravili dobar biznis. Iz Makedonije nam stiže glumica Angela Stojanovska koja se u prisnom i duhovitom autorskom solu Sram oprašta od srama zbog vlastitog tijela, hrane i života u svojoj zemlji. Prijateljice, umjetnice i pedagoginje s područja plesa, glazbe i teatra Milena Minja Bogavac, Frosina Dimovska, Ista Stepanov, Dunja Crnjanski iz Srbije donose nam Mesto dobre radnice, izvedbu na razmeđu predavanja, tribine i koncerta, u kojoj dijele iskustva prekarnog rada u umjetnosti i pedagoškog rada u školama, propitujući i boreći se za ulogu kulture i prosvjete u (srpskom) društvu danas. Autorski projekt pulskog redatelja Gabrijela Lazića i Nastje Uršule Virk Ja, David nudi inovativan i moćan scenski pristup dokumentarnoj priči o neulovljivom tijelu Davida Heimera zbog kojeg ćemo se zapitati koliko daleko smo spremni ići kao društvo da očuvamo jasne granice između muškog i ženskog, ali i nepovratno posumnjati u tu binarnu podjelu. Slovenski autor i glumac Rok Kravanja povest će nas na svoja putovanja planinarskim vrhovima Slovenske transverzale na kojima se susreće sa svojim ocem, snagom prirode, nacionalnih i rodnih imperativa te otkrivanjem i prihvaćanjem vlastitog identiteta. Autorice i izvođačice Barbara Kukovec i Minca Lorenci iz Slovenije uz domaću dramaturginju Jasnu Žmak donose vrckavu i lucidnu predstavu o ženskom tijelu u nuždi; poigravaju se s napetošću između zadržavanja i oslobođenja, kontrole i prepuštanja, a kroz niz svakodnevnih situacija opet iznova otkrivaju da postoji bezbroj razloga zbog kojih smo Pissed. Domaća dramaturginja, spisateljica i redateljica Vedrana Klepica u autorskom projektu Nevjerojatno nepoznat slučaj Slavka G. iz Kutine donosi poetičan, snovit i sugestivan pokušaj rekonstrukcije sjećanja na zaboravljenog kazališnog glumca Slavka Goldschmidta koji tijekom Drugog svjetskog rata u logoru Jasenovac stvara u logoraškoj kazališnoj skupini.

U završnici festivala gledat ćemo snimku četverosatne dokumentarne predstave Proces Pelicot jednog od najznačajnijih suvremenih redatelja i autora dokumentarnog kazališta Milo Raua i dramaturginje Servane Dècle. Ova međunarodna produkcija, scenski ogoljena na iznošenje stvarnih sudskih spisa i transkripta sa suđenja koje je prije nekoliko godina potreslo svijet, razotkriva rodno i obiteljsko nasilje, nemilosrdno pružajući ogledalo kulturi silovanja. Predstava je bila zabranjena za izvođenje na prošlogodišnjem (Ne)Bitefu, ali su je svejedno izvele srpske glumice i glumci, kulturne radnice i radnici kako bi zaživjela u obliku snimke koja se neko vrijeme streamala diljem regije. Mi ćemo gledati cenzuriranu verziju te snimke prema želji kćerke Giséle Pelicot, a festival ćemo zaključiti okruglim stolom na temu cenzure u umjetnosti koji će predvoditi kazališni redatelj i autor Oliver Frljić.

Pridružite se festivalskoj publici gdje ćemo, tijelo uz tijelo, jedni druge vidjeti i priznati, čuti se kako dišemo, nasmijati se i možda uzdahnuti u isto vrijeme. U svijetu u kojem smo sve odvojeniji, politički parcelizirani i kapitalistički individualizirani, davno izgubivši mogućnost bilo kakve zajedničke imaginacije budućnosti, razvoja, ili spasa, trenuci u kojima naša tijela mirno sjede i gledaju u istom smjeru – barem u kazalištu – za mene su već nešto, već su puno.